Autor Tema: Titanik - Pomorska nesreca ili savrsen zlocin?  (Posjeta: 293 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline The Boss

  • Administrator
  • ********
  • Aktivnost:0%
  • [-] Reputacija: 7 [+]
Titanik - Pomorska nesreca ili savrsen zlocin?
« : Ponedjeljak 19.12.11 ; 17:47 »
POTONUĆE "TITANIKA" - POMORSKA NESREĆA ILI SAVRŠEN ZLOČIN?
Autor Danijel Folnegović - CEO  Jedno je danas sigurno - "Titanik" nije potonuo onako kako je to prikazao redatelj James Cameron u svom filmu "Titanik", niti bilo koja druga od preko 500 televizijskih i bioskopskih ekranizacija i destine tisuća knjiga o potonuću ovog putničkog broda. Nova istraživanja, ponovne analize i otkrivanje nekih podataka koji uopće nemaju veze sa pomorstvom, bacaju danas potpuno drugačiju sliku na ovaj događaj i otvaraju pitanje: je li potonuće Titanika bio nesrećan slučaj ili namjerna sabotaža?
Pođimo redom.
koji
Zašto je toliko medijske pažnje posvećeno baš ovom brodolomu kada je bilo i većih pomorskih katastrofa?

Na brodu "Lusitanija" je u svibnju 1915. godine poginulo 1200 civila, od kojih preko 120 Amerikanaca. Pažljivim istraživanjem podataka, koji su ostali potpuno zaobiđeni od službene povijesti, ovaj brod je, također, potopljen pod čudnim okolnostima.
Danas znamo da je upravo njegovo potapanje izazvalo tako žestoku reakciju javnosti u SAD-u da su one bile prinuđene 1917. i formalno ući u ratni sukob u Europi, iako za to nisu imale nikakav interes. Da podsjetimo "Lusitanija" je bila američki trgovački brod koji je "tajno" natovaren oružjem uključujući i veliki kalibar, a o čemu kapetan, navodno, nije ništa znao sve dok brod nije isplovio. Službena povijest tvrdi da su ga potopili Nijemci, torpedom sa podmornice, kada su za to saznali, ali ne objašnjava kako su oni došli do tih podataka i zašto je uopće oružje stavljeno na civilni brod. To je mnoge revizioniste natjeralo da dođu do frapantnog zaključka da je ovaj incident orkestriran upravo sa ciljem da se iritira javnost u SAD-u i pruži podrška američkom predsjedniku Woodrow Wilsonu da se uključi u Prvi svjetski rat na strani Velike Britanije koja je praktično već bila pred kapitulacijom. Putnici na brodu, oko 1200 civila, od kojih preko 120 Amerikanaca, koji su poginuli bili su samo kolateralne žrtve, ali u funkciji interesa onoga tko je u ovom svjetskom sukobu profitirao. A najveći profiter Prvog svjetskog rata bio je moćni financijsko bankarski međunarodni kartel koji je kreditirao sve zaraćene strane. Ovaj incidant i dalje zaokuplja pažnju povjesničara.
Na putničkom brodu "Empress of Ireland" poginulo je 1000 ljudi, a po mornaričkim arhivima oko 65 000 brodoloma zabilježeno je u posljednjih 400 godina.
Ipak, samo je "Titanik" predstavljan kao simbol najveće pomorske katastrofe. Potonuće "Titanika" je legenda koja živi već gotovo čitavo stoljeće, iako stvorena na sumnjivim "činjenicama".

Na završnoj špici najskuplje holivudske ekranizacije (koja je koštala čak 200 milijuna dolara) piše: "Likovi, mjesta i događaji u ovom filmu su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim događajima ili ličnostima, živim ili mrtvim, sasvim je slučajna".
Dakle, ako je u filmu sve izmišljeno zašto je korišten veristički rediteljski pristup i imena stvarnih putnika? Zašto je korišten dokumentarni materijal koji uključuje i originalne snimke olupine "Titanika"? Zašto je toliko pažnje poklonjeno vjernoj i skupoj rekonstrukciji čitavog broda, detaljima u interijeru, u kostimu, pažljivo su kopirani stoljnjaci, tanjuri, jelovnici sa stvarnog Titanika?

Zašto skupi specijalni efekti koji su imali za cilj da prikažu maksimalno istinit sam čin potapanja i dramu koju su putnici doživjeli? Napokon, ne reče li sam reditelj Cameron da on i nije pravio film o katastrofi "Titanika", već ljubavni film o dvoje putnika, Cate i Jacku? Naravno, oni se u stvarnosti vjerojatno nikada nisu sreli, jer su imena nasumice izabrana s liste putnika.

Lik kapetana Edvarda Smitha vrlo je površno obrađen. Ako ste gledali film, primjetili ste da on čak i nema glavnu ulogu, već se više pojavljuje kao "ukras". Nije li drama tog čoveka bila najveća, daleko veća od nepostojećeg zaljubljenog para Jacka i Cate?
Napokon, u filmu koji je ipak fikcija, pojavljuju se i neki stvarni putnici koji su igrali izuzetnu ulogu u američkom društvu toga vremena. To su, prije svih, najbogatiji ljudi toga vremena: John Jacob Astor, Benjamin Gugenheim i Izador (Isa) Straus. Njihovi posljednji trenuci života na "Titaniku" dati su na osnovu podataka koji su preuzeti iz priče u medijima toga vremena, tj. izjava "svjedoka", a koja se danas otkriva kao netočna. Zar njihove životne drame nisu bile dovoljno inspirativne da bi bile tretirane glavnim ulogama, već se i oni pojavljuju kao "ukras" u priči o nepostojećem zaljubljenom paru?

Zašto su tako izmješani izmišljeni likovi sa stvarnim, a čitava priča, ipak, bazirana na stvanom događaju?


TITANIK JE POTONUO VRLO BRZO

Film je od snimanja pa do prikazivanja pratila ogromna medijska propaganda. Je li toliki publicitet slučajno ili namjerno skretanje pažnje sa istine? Pogledajmo neke činjenice do kojih su došli istraživači olupine.
Ostaci "Titanika", koji je potonuo u travnju 1912., prvi put su otkriveni 1985. godine kada se čuveni pomorski istraživač Robert Balard spustio na dubinu od 4000 metara i snimio ih. (Balard je prvi je istražio i olupinu "Lusitanije" i otkrio oštećenje od torpeda, ali je zaključio da je brod zapravo potnuo od razorne eksplozije koja se ne može baš povezati sa tim torpedom. I njemačka strana je također tvrdila da samo jedan ispaljen torpedo daje putnicima dovoljno vremena da se ukrcaju u čamce za spašavanje. "Lusitanija" je, međutim, potonula za samo 18 minuta, a neki od malobrojnih preživjelih putnika su izjavili da je nakon torpediranja odjeknula jedna još jača eksplozija. Dakle, službena verzija o potapanju ""Lusitanije" očigedno je problematična).
Mjesto potonuća "Titanika" locirano je na oko 600 kilometara jugoistočno od New Faunlanda. Ipak, veliki broj dijelova olupine, posebno dijelovi korita, nedostajali su, pa se vjerovalo da se korito prilikom pada na dno raspalo na veliki broj manjih dijelova koji su se razletjeli dalje od glavne olupine.
Dugo se mislilo da je brod prepukao na dva dijela pri čemu su se odvojili samo pramac i krma, kako je prikazano i u Cameronovom filmu, ali i na brojnim crtežima, navodno po sjećanju preživjelih.

Međutim, svi brodovi napravljeni u to vrijeme mogli su nakon havarije i eventualnog odvajanja krme od pramca ostati u dijelovima plutati na vodi dovoljno dugo dok im ne stigne pomoć. Tako su bili konstruirani. Znajući to, mnogi putnici sa "Titanika" su pohrlili ka krmi (jer je oštećenje bilo na pramcu), vjerujući da ona neće potonuti. U to ih je vjerojatno uvjeravao i sam konstruktor broda Thomas Andrews, koji je bio na brodu. Tako je mislio i sam Jacob Astor koji je, navodno sa gnušanjem, odbio ukrcati se u prvi čamac za spašavanje koji mu je nuđen.
koji
Ali, u kolovozu 2005. istraživači koje je financirao "History Channel" otkrili su pola kilometra dalje od krme i pramca dijelove korita i to dva prilično dobro očuvana dijela dužine 12 i 27 metara koji su nekada činili cjelinu. Na dijelu korita u neposrednoj blizini kotlovnice uočeno je veliko oštećenje kao od ekspolozije. Tako je otkriveno da se brod raspao na tri konstrukcijske cjeline. Prvo se odvojilo korito broda, a onda je došlo do razdvajanja krme i pramca. Tako odvojena i oštećena krma bez korita mogla je plutati na vodi najviše pet minuta, a ne 15 do 20 kao što se ranije mislilo i kao što je u posljednjem filmu prikazano. Budući da je bila prepuna ljudi, njihova agonija je trajala mnogo kraće. Čitav brod je nakon pucanja čeličnog korita potonuo možda samo za dvadeset minuta.
"Ranije smo mislili da je brod pukao jer je potonuo, a sada znamo da je potonuo jer je prethodno pukao", kaže povjesničar i istraživač olupine David Brown.
Izgleda da je "Titanik" pretrpio nezamislivo jako razaranje što je moglo biti posljedica direktnog udara u ledeni brijeg pri punoj brzini od 22 čvora. Ali, da se podsjetimo još jednom - u filmu "Titanik" brod nije udario punom snagom u santu leda, koju dežurni oficiri nisu na vrijeme primjetili jer navodno nisu imali durbin, već su uspjeli motore potpuno zaustaviti. Brod je udario u brijeg gonjen samo silom inercije. To je potvrdio i preživjeli mornar, Frederik Flit, pred istražnim Senatom SAD:
"Bila je tamna noć bez mjesečine... Osmatračnica nije imala durbin, jedini je ostao u Sautemptonu". Flit je bio taj koji je na osmatračnici prvi ugledao ledeni brijeg. Prema njegovom svjedočenju motori su zaustavljeni i pokrenuti unazad, a brod zaokrenut na lijevo. Ali sudar je bio neizbježan.

Dakle, je li grdosija sa ojačanim čeličnim koritom uopće mogla pretrpjeti takvo oštećenje u sudaru s ledom? Čelik protiv leda! Mnogima ovo djeluje nemoguće.
Flit se nekim čudom uspio spasiti i posvjedočiti o događanju na "Titaniku". Nastavio je i ploviti na drugim brodovima u kompaniji "White Star Line", ali su počele među putnicima kružiti glasine da je on "baksuz" pa je morao prijeći u drugu kompaniju. Kao mornar radio je sve do 1936. Zbog "obiteljskih problema" objesio se 1965. godine.

JE LI TITANIK UOPĆE UDARIO U SANTU LEDA?

Postoje i proturječne izjave brodolomaca o tome kako je izgledao sudar sa santom leda. Jedan putnik je izjavio da je u trenutku udara imao "osjećaj da se kotrljaju preko kamenja", dok većina nije osjetila ništa ili samo lako podrhtavanje.
Kako je moguće da tako skup i luksuzan brod nema durbina? Djeluje li to glupo?
Sve ove nelogičnosti i kontradiktornosti nikada nisu bile zanimljive medijima. Zašto?
"Naprsnuće i potonuće Titanika, nikada nije bilo točno oslikano", tvrdi Parks Stivenson, povjesničar i istraživač.

Zato ekipa stručnjaka sada pokušava po svakoj izjavi očevidaca napraviti računalnu animaciju kako bi otkrili što se stvarno dogodilo.
kojikoji
Tadašnje novine su već sutradan objavile fotografiju navodne sante leda koja je uslikana s tegljača "MacKay-Bennett" i koju je kompanija "White Star Line" poslala da pogleda ima li još preživjelih u vodi i da pokupi mrtve.. Na ledu su se, navodno, još vidjeli crveni i crni tragovi boje od broda(!), pa su oni pretpostavili da je to ta santa leda.
Ali, tko je tada kontrolirao američke medije? Upravo oni koji ih kontroliraju i danas. Moćni korporativni trustovi na čijem čelu je međunarodni bankarski kartel. Upravo oni na koje je danas pala sumnja da su izvršili potapanje "Titanika" zbog svojih interesa.
Zato se danas pojavljuju spekulacije da je ogromno oštećenje brodskog korita baš u dijelu gde se nalazila kotlovnica možda nastalo razornom eksplozijom u skladištu ugljena. Drugi vjeruju da je u samoj izradi broda možda namjerno napravljen konstrukcijski propust, kako bi se brod brže raspao, te da je "Titanik" od početka bio predodređen za samo jedno putovanje.

Nikada nije utvrđen točan broj putnika koji su bili ukrcani na "Titanik", pa se uvijek kaže da se "vjeruje da je bilo ukrcano 2.227 ljudi". Nikada fizički nije potvrđeno da je poginulo baš 1500 ljudi. Mnogi leševi nikada nisu pronađeni.

Zašto je na brodu bilo manje čamaca? Ako u svaki može stati i do 70 ljudi i ako je brod tonuo čitava 2 sata, zašto su čamci spuštani poluprazni? Zašto se žurilo?
Kako to da je brod bio opremljen samo bijelim signalnim raketama, a ne i crvenim koje označavaju poziv za pomoć? Bijele rakete to ne znače.

Napokon, da nije možda čitava priča izmišljena i umnožena stotinama puta u filmovima u desetinama tisuća knjiga i članaka kako bi se prikrio pravi razlog potonuća - možda namjerna sbotaža?
No, prije nego što pogledamo kome je bilo u interesu potapanje ovog broda, dodajmo još jedan zanimljiv detalj.

SCENARIJ ZA SAVRŠEN ZLOČIN?
Još 1898. godine pisac po imenu Morgan Robertson smislio je priču o prekooceanskom brodu većem od svih do tada napravljenih. Priču je nazvao "Uzaludnost"(Futility). Kasnije je preimenovana u "Olupina Titana"(The wreck of Titan).
Taj brod iz knjige imao je frapantne sličnosti sa jednim brodom koji je zaista izgrađen 14 godina kasnije u jednom britanskom brodogradilištu.
 
koji koji

Robertsonov izmišljeni brod imao je 70 000 tona zapremnine, a stvarno izgrađeni brod 66 000. Robertsonov je bio dug 800 stopa, a stvarni 882 stope. Oba broda su imala tri ogromna pogonska propelera i mogla su razviti brzinu od 24, odnosno 25 čvora. Izmišljeni brod je imao 40 000 konjskih snaga, a pravi 45 000. Oba broda su mogla nositi 3 000 ljudi i smatrana su nepotopivima. Oba broda imala su čamce za spašavanje za samo dio putnika.
Robertsonov brod iz knjige je jedne hladne travanjske noći udario u santu leda u sjevernom Atlantiku. Stvarni brod je noću 14. travnja 1912. (u 23.40, udario u santu leda, također u sjevernom Atlantiku.
Agonija broda koji tone u Robertsonovoj priči trajala je 2 sata. I stvarni brod je nakon oštećenja tonuo 2 sata, po službenoj verziji, ali stvarno izgleda mnogo brže.
Ali, ni to nije sve. Robertson je svoj brod, vjerovali ili ne, nazvao "Titan". Stvarni brod se zvao... Pogađate, zar ne?
Fiktivni "Titan" je putovao iz New Yorka za Liverpool, a pravi "Titanik" iz Sautemptona za New York.
Evo kako je Robertson opisao nepotopivi brod "Titan" u svojoj knjizi: "Sa mosta inženjerske sobe i sa mnoštva drugih mjesta na palubi 92 vrata od 92 vodootporna odjeljka mogla su biti zatvorena za samo pola minute okretanjem poluge. Vrata su se također automatski zatvarala u kontaktu sa vodom. Sa devet potopljenih odjeljaka brod je mogao i dalje ploviti i kako nije postojala takva mogućnost da se oni toliko napune vodom, parobrod "Titan" smatran je praktično nepotopivim!""Titan" je imao 15 vodootpornih odjeljaka, a "Titanik" samo 9.
 
Dakle, ideja za savršen zločin je već bila u formi scenarija. Trebalo je samo izgraditi dekor (veliki prekooceanski parobrod), smjestiti žrtve na brod i režirati predstavu koju će izvesti kontrolirani ljudi i kontrolirani mediji i koja će se odigrati u stvarnosti. Međunarodni bankarski kartel imao je sve to.
 
Ali, gdje je motiv za zločin? Kada su u pitanju bankari motiv je uvijek - NOVAC.
 
KOME JE SMETAO ZLATNI I SRBRNI DOLAR?
 
U svojoj knjizi "Tajne Federalnih Rezervi" (Secrets of the Federal Reserve) , Eustace Mullins piše da su se 1910. sedmorica utjecajnih svjetskih bankara iz Europe i SAD-a sastala na Otoku Džekil pored obale Georgie kako bi razradili tajni plan o osnivanju moćnog međunarodnog bankarskog kartela koji bi pokrivao i SAD.Sastali su se senator Nelson Oldrich i Frank Vanderclip kao zastupnici poslovne imperije Rockefellera, Henry Davidson, Charles Norton i Benjamin Strong - predstavljali su J.P. Morgana, a Paul Varburg je došao ispred europske bankarske dinastije Rotschild.Kartel je imao za cilj ostvariti monopol u poslovima sa izdavanjem potvrda na deponirano zlato ili srebro u SAD-u. Kada se sa takvom potvrdom vrši robna razmjena one dobivaju funkciju novca. Ovim poslom bavile su se do tada mnoge privatne banke kao i državni trezor, a papirne dolarske novčanice iz tog vremena tako su se i zvale - zlatni ili srebrni dolari.
 
Izdavanje (emitiranje) ovih dolara bio je i za privatne bankare i za državni trezor unosan posao, a Zakon o zlatnom standardu iz 1900. (Gold standard act) obvezivao ih je da za svaku izdatu novčanicu moraju imati stvarno zlatno ili srerbno pokriće. Ovaj zakon postavio je 1900. predsjednik McKinley koji je ubijen 1901. kada je u njega pucao jedan poljski Židov, inače internacionalistički (komunistički) aktivist. Na njegovo mjesto, bez izbora je tada sjeo potpredsjednik Theodor Roosevelt (42), najmlađi predsjednik u povijesti SAD-a. Postavljanje Roosevelta kao potpredsjednika samo godinu dana prije atentata na McKinleya bio je posljedica utjecaja moćnih bankara koji su ga McKinleyu nametnuli, vjerovatno da bi mu zauzvrat financirali predsjedničku kampanju.
Upravo su Theodor Roosevelt, koji potiče po majci iz bogate trgovačke i robovlasničke obitelji Bjulok (prezime se pravilnije izgovara Roosevelt), kao i njegov rođak kasnije Frenklin Delano Roosevelt, svojom politikom najviše ojačali privatne fondacije, korporacije i bankare. Theodor Roosevelt je odmah isposlovao ukidanje Zakona o zlatnom standardu.
kojiDo tada su te potvrde predstavljale pravi novac. Na primjer "Two Dollar Silver Certificate", koji je izdala banka u Novoj Engleskoj značila je da Trezor SAD-a mora isplatiti donositelju dvije unce srebra. Bank-nota "One Dollar Silver Note" je bila zamjena za jednu uncu srebra. Ili "Ten Gold Dollars", zbačilo je pola unce zlata 1912.
Mnogo ovakvih novčanica ostalo je potopljeno i na "Titaniku" pa za njih nikada nije isplaćeno zlato i srebro, već je zauvijek ostalo u državnom trezoru ili kod privatnog bankara. Ovo je bio odličan argument spomenutoj grupi s Otoka Džekil da dvije godine kasnije ukaže američkim kongresmenima kako je važno da se izdavanje novčanih certifikata koncentrira samo na jednom mjestu u Sistemu Federalnih Rezervi koje bi bile službena američka centralna banka.
 
Kartel je želio, ne samo da ima monopol u ovom poslu, već i da dobije pravo da izdaje dolare bez stvarnog zlatnog pokrića, odnosno da vodi "elastičnu monetarnu politiku", kako su oni to kongresmenima tumačili. To je značilo da bankari imaju mogućnost kreditiranja novcem koji nema zlatno i srebrno pokriće, odnosno novcem koji nema nikakvu vrijednosnu podlogu i predstavlja čist papir. Ovaj novac se naziva špekulativnim novcem.
 
Međunarodni bankari su svoj pakleni naum već bili uspješno sproveli u Engleskoj još u 17. stoljeću osnivanjem prve privatne centralne banke u Londonu. Tako je nastala Bank of England 1694.Kolonijalna osvajanja koja su Englezi vršili za račun ovog bankarskog kartela, koji je potpuno preuzeo kontrolu nad ekonomijom Ujedinjenog Kraljevstva, omugućila su im da u svim kolonijama osnivaju svoje privatne centralne banke i tako emitiraju novac bez pokrića. Ovim običnim papirom kupovali su sirovine i radnu snagu u kolonijama. Amerika je kao velika kolonija i ogromno tržište bila i veliki zalogaj za ove međunarodne bankare.
 
Američki predsednik Andrew Jackson dugo se i žestoko suprostvljao namjerama ovog lihvarskog kartela odbijajući im obnoviti licencu za posao sa izdavanjem novčanih priznanica. Čuvene su njegove reči: "Vi ste jazbina guja i lopova. Moja je namjera da vas istjeram odavde, i tako mi boga, istjerat ću vas". Jackson je naprasno umro iz nepoznatih razloga.TRI GLAVNE ŽRTVE?
Mnogi bogati biznismeni i robovlasnici koji su već bili stekli svoj kapital i pozicije u Americi nisu se dali opljačkati na ovaj perfidan način.
Tu su se najviše isticali trojica tada najbogatijih, ne samo u SAD-u, već i u svijetu: John Jacob Astor, Izador Strauss i Benjamin Gugenheim. Sva trojica su stradala u brodolomu "Titanika".John Jacob Astor je u to vrijeme bio najbogatiji čovjek na svijetu. Njegova imovina se procjenjivala na oko 500 milijuna dolara, što bi danas iznosilo oko 11 miljardi dolara. Njegov pradjed se obogatio trgovinom krznima i Astori su bili neosporno najutjecajnija dinastija u SAD-u. Sa svojim rođakom Williamom Valdorfom Astorom sagradio je i elitni hotel Valdorf-Astorija.
 
Iz španjolsko-američkog rata, 1898. J.J. Astor je ponio čin pukovnika. Obilato je financirao američku vojsku dajući joj na raspolaganje i svoju privatnu jahtu na koju je instalirana arteljerija. Astor je slovio za velikog američkog patriotu.Kada se razveo od svoje prve žene i oženio djevojkom od 18 godina, koja je bila mlađa od njegovog sina, bio je to prvorazredni skandal za tada kršćansku i puritansku Ameriku koja se podijelila u stavovima. Da bi izbjegao takvu atmosferu, par je otputovao u Egipat, a zatim u Francusku. Za povratak u Ameriku kupili su karte prve klase na "Titaniku".
kojikojikoji
Medijska priča kaže da je J.J.Astor odbio ući u prvi čamac za spašavanje koji mu je ponuđen, vjerujući da je oštećenje na brodu malo i da je brod nepotopiv. Onda se, navodno, predomislio i prihvatio da se ukrca u čamac broj četiri. Ali, dežurni policajac mu je tada rekao da to nije moguće dok se ne ukrcaju sve žene i djeca, jer je naređenje kapetana bilo da se spašavaju prvo žene i djeca. Tako je Astor ukrcao samo svoju ženu. Priča još kaže da je uzalud pokušavao uvjeriti policajca da mora biti uz svoju ženu koja je u "delikatnom stanju". Ali, nije pomoglo i najbogatiji čovek na svijetu je ostao na brodu koji tone. Za razliku od Astora, običan mornar koji je "prvi spazio ledeni brijeg" i o tome svjedočio pred Kongresom, Frederik Flit, spasio se.Tijelo Astora pronađeno je u ponedeljak, 22. travnja u vodi. Pronašao ga je tegljač "McKay -Bennett", isti onaj koji je snimio ledeni brijeg.
 
Benjamin Gugenheim je bio nasljednik više rudnika zlata, srebra i bakra. Živio je više u Parizu zbog poslova (ili ljubavnice kako je to tvrdilo susjedstvo), dok mu je žena s obitelji bila u New Yorku. Gugenheim se na "Titanik" ukrcao sa tada popularnom francuskom pjevačicom Leontin Ober.
 
Službena verzija kaže da je svoju partnericu stavio u čamac za spašavanje, a onda otišao do svoje kabine i obukao svečano odijelo. Uz čašu viskija i u pratnji svog batlera odlučio se suočiti sa sudbinom riječima: "Obukli smo najbolje i spremni smo da odemo kao džentlmeni". Stjuardu je kasnije rekao: "Recite mojoj ženi da sam učino najbolje vršeći svoju dužnost". Njegovo tijelo nikada nije otkriveno.
 
Izador Strauss je bio vlasnik robnih kuća Mecy's. On i njegova žena se navodno nisu htjeli odvojiti i odlučili su otići zajedno zagrljeni u krevetu u svojoj kabini.Sve u svemu, po medijskoj priči, ispada da su se sva trojica olako odrekla svog bogatstva i života. Pukovnik Astor je čak ponizno molio policajca najnižeg ranga da ga pusti u čamac sa ženom. Bilo je to u 1:45, prema svjedocima, dakle puna dva sata nakon udara u santu leda. Ali, što ako je brod potonuo mnogo brže kao što sada tvrde istraživači? Znači li to da su sve priče izmišljene iil su svjedoci lagali?"Svjedok" posljednjih Gugenheimovih riječi je vjerojatno imao sreću da ostane živ i da o ovome posvjedoči. I Straussa i njegovu ženu su vjerojatno "svjedoci" vidjeli zagrljene u kabini.
Je li bilo baš tako?
koji
Ne samo što se ova trojka suprostavljala formiranju Federalnih Rezervi, već bi vjerojatno svojim utjecajem spriječila ulazak SAD-a u Prvi svjetski rat. Upravo politička filozofija Astora bila je u načelu tadašnjih američkih nacionalista: "America first". Zagovornici ove politike žestoko su se u Kongresu borili protiv odluke Woodrow Wilsona da Ameriku 1917. uvede u europski rat. Danas su povjesničari revizionisti otkrili da je taj rat bio potreban upravo međunarodnim bankarima i glavnoj europskoj bankarskoj dinastiji Rotschild, kako bi ekonomski oslabila Tursku, a Englezima osigurala kontrolu nad Palestinom. Tu će kasnije stvoriti svoju privatnu državu Izrael koja će biti stateška vojna sila na području bogatom naftom pored Sueskog kanala, gdje su bankari investirali svoj najveći kapital.
ŽIDOVI - PRAVI VLASNICI FED-a?
Revizionisti su otkrili i da su Rotschildi već stoljećima glavni bankari katoličke crkve, te su najzaslužniji za ogromno bogatstvo koje je ova crkva akumulirala dobrim investicijama i špekulacijama. Ogromne količine zlata upravo su iz Amerike prebacivane vještim radnjama ovog bankarskog kartela u trezore u Švicarskoj.
 
Morganova financijska firma smještena u Londonu se uspjela spasiti od financijskog kraha 1857. zahvaljujući baš pomoći Bank of England-a i dinastije Rotschild koja je imala utjecaj na tu banku. Od tada je Morgan postao Rotschildov financijski agent za SAD. Tu se u početku sukobio sa interesima dinastije Rockefeller i ideja da zajednički formiraju FED bila je prilika da surađuju i da objedine ogroman kapital sa obje strane Atlantika kojim su već raspolagali i naravno stave ga na uslugu katoličkoj crkvi.
 
Da napomenemo i da je čitava katolička crkva sa svojim ukupnim kapitalom danas jedna od najmoćnijih burzovnih igrača na svijetu. Na primjer, samo bostonska nadbiskupija samo u obveznicama, ima 635,891,004 US dolara. Ukupno bogatstvo čitave katoličke crkve u javnosti je nepoznato.
 
J.P.Morgan je bio vlasnik i kompanije "White Star Line" koja je 1909. u Belfastu, u Irskoj, počela gradnju "Titanika" (sa tehničkim osobinama koje je imao "Titan" iz knjige). U svom tekstu "Kako je potopljen Titanik" publicist i novinar, Dag Jurči, tvrdi da su Morganu ovo naložili upravo iz katoličke crkve. Zapravo glavni idejni pokrovitelji čitave ove zavjerničke operacije i u formiranju FED-a i u potapanju "Titanika" bili su katolički svećenici iz reda Jezuita (Isusovaca). Jurči iznosi i tvrdnje da su oni i direktni izvršitelji ovog monstruoznog zločina.
 
Društvo jezuita osnovano je 1534. pod vođstvom Injasija Lojole kako bi se u okviru rimokatoličke crkve borili pritiv reformatorstva. Vrlo brzo su se razvijali u okviru katoličke crkve. Njima su se ispovijedali članovi najmoćnijih europskih dinastija. Papa Klement XIV je ovaj red ukinuo 1773., ali ga je Pije VII 1814. ponovo uspostavio. Oni su branili papu i katolicizam u čitavom svijetu. Čine to i danas sa ciljem da ponovo uspostave apsolutnu moć katoličke crkve na čijem čelu bi bio papa kao globalni poglavar. Cilj im je katolička Amerika. Oni funkcioniraju kao vojska,a na čelu reda je svećenik sa činom Generala. Vjeruje se da stotinama godina ova organizacija vrši razne atentate za interese crkve, te je mnogi upoređuju sa CIA-om ili Mosadom u svijetu religije. U svojoj knjizi "Atentatori Vatikana"(Vatican Assasins), Eric John Phelps tvrdi da je upravo njihova organizacija "Crni Papa" naložila i uz pomoć CIA i Mossada sprovela teroristički napad na New York 11. rujna 2001. Ove zgrade su bile simbol moći dinastije Rockefeller.
 
Nakon smrti Astora, Gugenheima i Straussa međunarodni bankari su imali čistiji put do svog cilja."BOŽIJA" ZAPOVIJED KAPETANU SMITHU
 
Glavnu ulogu u potapanju "Titanika", po analizi koju je napravio Dag Jurči, imao je sam kapetan broda Eduard Smith.
 
Belfast je bio većinom protestanstki grad i jezuiti su ih mrzili, te je sasvim moguće da je brod građen sa namjerom da bude žrtvovan. Je li tada u konstrukciji napravljen nekakav propust, istraživači upravo pokušavaju odgonetnuti.Nepotopivost broda je bila nadaleko poznata zahvaljujući medijskoj propagandi koja je pratila i gradnju i prvo putovanje "Titanika". Na njega je ukrcan veliki broj Iraca, Francuza i Talijana, pretežno protestanata. Među njima i elitna bogataška imena koja su, vjerojatno i medijskom pompom potaknuta, da se ukrcaju u brod. Većina je preživjela, uključujući i jednog od direktora "White Star Line-a", Lorda Ismeja, ali ne i konstruktor Thomas Andrews i već spomenuta trojka najbogatijih kapitalista.
 
Jurči tvrdi da je kapetan Edward Smith bio jezuit, odnosno "svećenik" u civilu. To su ljudi koji sasvim obično žive radeći u svojoj profesiji, a da su u službi jezuita, predstavlja tajnu. Ovakav način rada jezuita, potpuno prikriven, najveća je nepoznanica jer pripadnik ovog reda praktično može biti svatko. Jeziuti su danas, ne samo prisutni u svim crkvama (čak i na najvišim pozicijama), već i u mnogim drugim službama. Kapetanu Smithu je ovo bilo poslijednje putovanje pred penziju, nakon 46 godina službe.Dugo je bila najčuvanija tajna da se prilikom pristupanja jezuitskom redu, posebno višem rangu, polaže zakletva koja srdži i ove riječi:"Smatrat ću sebe mrtvim tijelom, bez volje i intelekta, kao malo raspeće koje se okreće bez opiranja po volji onoga tko ga drži, kao štap u ruci starca koji ga koristi po svojoj volji i kako mu najbolje odgovara" (R. W. Thompson, "The Footprints of the Jesuits").
 

Tko je u slučaju Edwarda Smitha bio čovjek čijoj volji i naredbi se on morao  podrediti i to čak platiti životom?
 
U dokumentarcu "Tajne Titanika" ("The Secrets of the Titanic", koji je 1986. rađen za TV kanal "National Geografic" navodi se da je u trenutku isplovljavanja broda iz Sautemptona na njemu bio i otac Fransis Brauni, najmoćniji jezuit u čitavoj Irskoj i da je on bio u njihovim redovima nadređeni Edvardu Smitu. On je odgovarao svom direktno nadređenom Generalu Francu Havijeru Verncu (koji je bio vjerojatno mozak čitave operacije).
koji Otac Fransis Brauni i tadašnji general Franc Havijer Vernc.


 
Službena verzija o Braunijevom putovanju "Titanikom" kaže da je on studirao tada teologiju u Dablinu i da je dobio kartu za put "Titanikom" od Sautemptona do Kvinstauna od svog ujaka koji je bio biskup u Irskoj.Na putu s Frensis Brauni sprijateljio se sa bogatim američkim parom sa kojima je dijelio stol u sali prve klase. Brauni je planirao da se iskrca u Kvintaunu u Irskoj, 11. travnja. Bogati par ga je zamolio da produži sa njima putovanje do New Yorka, pri čemu bi mu oni platili putne troškove. Inzistirali su da on od svog pretpostavljenog u Dablinu slanjem telegrama sa broda zatraži dozvolu za produžetak puta. Brauni je to, navodno, i učinio. Odgovor na njegov zahtjev stigao je za vrijeme stajanja u luci Kork u Kvinstaunu. Bio je kratak: "Silazi sa tog broda - Provincial" (zvanje lokalnog starješine jezuita). Tako je Frensis Brauni u posljednjem trenutku napustio brod koji će samo tri dana kasnije doživjeti katastrofu. Ali, prije nego što se iskrcao otac Brauni je napravio seriju odličnih fotografija na kojima se vide mnoga lica koja samo tri dana kasnije neće više biti među živima. Kakva koincidencija! Nitko od tolikih imućnih putnika nije napravio snimke katastrofe. Niti jedne filmske kamere nije bilo na brodu.
koji

Ekskluzivni fotosi oca Frensisa Braunija odmah nakon nesreće osvanuli su na naslovnoj strani pojedinih američkih novina.
kojikoji koji

Danas se mogu naći na sajtu www.titanicphotographs.com.Ili je istina malo drugačija?
 
Je li tada kapetan Edvard Smith kao jezuitski službenik u civilu dobio naređenje od Braunija da potopi "Titanik", što je on i učinio?
 
Je li Brauni tada kapetana Smitha podsjetio na zavjetne riječi jezuita da je General: "… bog društva i ništa osim njegovog električnog dodira ne može pokrenuti njihova mrtva tijela u život i akciju. Dok on ne progovori, oni su kao hladni serpenti u svojim ledenim grobnicama, beživotni i ukočeni; ali trenutak kada im on zapovjedi, svaki član istog trena skače na noge, ostavljajući sve čime se do tada bavio, i spreman je za juriš i za napad gdje god bude usmjeren da udari" (R.W. Thompson, The "Footprints of the Jesuits").
 
Po filozofiji jezuita svaki cilj opravdava sredstvo, tako da masakr nedužnih civila nije predstavljao moralnu prepreku (posebno ako su većinu putnika činili protestanti)."Pod komandom Boga (jezuitski General) ovlašten je da ubije nevine, da hara, da počini svu blud, jer On (Papa) je Gospodar života i smrti i svih stvari. Da ispunimo Njegov nalog je naša dužnost" (W. C. Brownlee, Secret Instructions of the Jesuits).
 
Erik Džon Felps, u svojoj knjizi "Atentatori Vatikana" zapisao je i sljedeće: "Dakle, evo kako izgleda jezuitska podmuklost. Jedan provincijski jezuitski svećenik, otac Brauni, ukrcao se na "Titanik", fotografirao žrtve, vjerojatno dao instrukcije kapetanu u skladu sa jezuitskom zakletvom i sljedećeg jutra se iskrcao sa broda…",
 
I u službenoj verziji o "Titaniku" navodi se da je Edvard Smith dobio čak osam telegrama da uspori plovidbu i bude oprezan jer je u dijelu punom ledenih santi. Sve je ignorirao čovjek koji je imao 46 godina iskustva kao kapetan ploveći upravo tim vodama i koji je prevezao toliko putnika da su ga u kompaniji zvali "kapetanom milijuna". Bio je nautjecajniji kapetan u "White Star Line" i najbolje plaćen.

koji

Iako je u čitavoj svojoj karijeri opisivan kao hrabar, odlučan, požrtvovan, kapetan Smith je nakon udara u ledeni brijeg reagirao potpuno neprimjereno. Ne samo da se uopće više nije ponašao kao kapetan, već je bio sjenka od čovjeka. Izolirao se na komandnom mostu i propustio svojim starijim oficirima izdati krucijalna naređenja o postupanju u takvim situacijama. Kada je počelo ukrcavanje putnika u čamce, kapetan se ni jednom više nije pojavio na palubi. Mnogi psiholozi su ovo ponašanje pokušavali objasniti njegovim trenutnim mentalnim rastrojstvom koje je bilo posljedica upravo toga što je bio toliko iskusan i siguran u svom poslu, da je ovaj brodolom doživio kao totalni šok. Teško je ipak prihvatiti takvo tumačenje, osim da se njime čitava slika o potonuću "Titanika" vješto medijski zamaskira.
EPILOG

 
Izjave očevidaca o smrti kapetana Smitha su kontradiktorne. Jedan preživjeli putnik je izjavio da ga je vidio kada je ušao na komandni most dok se ledena voda već prelijevala preko njega. Drugi ga je vidio kada je uzeo pištolj i sebi ispalio metak u glavu. Treći ga je vidio kako pliva prema čamcu za spašvanje držeći u naručju jedno dijete. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno i on se zapravo vodi kao nestao. Da li je kapetan Edvard Smith zaista i poginuo?
 
Kako bi se spriječili okolni brodovi da priteknu u pomoć, signalne rakete utovarene na brod bile su bijele boje i one u pomorskom jeziku nisu predstavljale signal za pomoć. Ovo se ne može tumačiti drugačije do sabotažom.
 
"Titanik" se raspao od udara u ledeni brijeg ili od ekspozije u kotlarnici 14. travnja, 1912. Istog datuma ubijen je Abraham Lincoln, također jedan od žestokih oponenata spomenutog bankarskog kartela. Je li i to slučajnost?
 
Već prosinca 1913. kroz američki kongres je zahvaljujući Woodrow Wilsonu, koji je bio ucijenjen zbog jednog sitnog preljuba, prošao zakon o formiranju banke Federalnih Rezervi. Osam mjeseci kasnije jezuiti su dobili dodatnu financijsku potporu od FED-a, a 1917. Amerika je ušla u veliki rat u Evuropi. Preko FED-a je vršeno njegovo financiranje jednostavno štampanjem dolara bez zlatnog pokrića i ogromnim zaduživanjem američke države i naroda. To je značilo imati "elastičnu valutu" za razliku od prethodnog perioda gdje je novac u dugom periodu imao stabilnu vrijednost vezanu za zlato.Nakon dvije godine od potonuća "Titanika" i Britanija je promijenila način emitiranja novca, prešavši na "elastičnu monetarnu politiku".
 
Od tada do 2000. godine britanska funta i američki dolar izgubili su oko 98% svoje vrijednosti zbog inflacija. Danas je preko 95% dolara u optjecaju spekulativno, a vrijednost mu određuje potražnja na tržištu nafte, prije svega.
 
Američka centralna banka, Federalne Rezerve (FED), danas je svakako najmoćnija institucija na svijetu. Datum njenog formiranja danas se smatra početkom Novog Svjetskog Poretka. To znači da se globalni tokovi novca i svjetske ekonomije diktiraju od jedne grupe privatnih bankara, porijeklom iz Njemačke koji se predstavljaju kao Jevreji.Evo što je o ovom međunarodnom bankarskom kartelu kongresmen iz Pensilvanije, Luis T. Mekfejden 1934. govorio u Kongresu:"Gospodine predsjedniče, u zemlji imamo jednu od najkorumpiranijih institucija kakvu svijet nikada nije vidio. To se odnosi na Upravni odbor Federalnih rezervi i Banke Federalnih rezervi koje ću skraćeno nazivati FED. FED je prevarila vladu Sjedinjenih država i narod lišila dovoljno novca da isplati čitav nacionalni dug. Pljačka i ogrešenje FED-a koštaju toliko novca da se vrijednost nacionalnog duga može isplatiti nekoliko puta.
 
Ova đavolska institucija osiromašila je i uništila narod Sjedinjenih država, dovela mnoge do bankrota i praktično je i naša vlada bankrotirala. Učinjeno je to kroz rupe u zakonima po kojima FED funkcionira, koristeći vrlo lošu administraciju u provođenju zakona o FED-u i podmićivanjem gramzivih i lakomih pojedinaca koji su to morali kontrolirati i spriječiti.
 
Neki ljudi misle da je FED institucija naše vlade. Ali nije. Oni su privatni monopolisti koji grabe bogatsvo ovog naroda za sebe i svoje klijente u inozemstvu: domaćih i stranih špekulatana i prevaranata, bogatih i gramzivih lihvara. U ovoj mračnoj grupi financijskih pirata su oni koji bi čovjeku prerezali vrat kako bi mu iscijedili dolar iz džepa; postoje i oni koji šalju novac u našu zemlju kako bi kupili glasove (kongresmena) i utjecali na zakonodavstvo; to su oni koji potiču internacionalističku propagandu kako bi nas prevarom darivali novom sviješću kako bi im dozvilili da prikriju svoja zla djela iz prošlosti i ponovo pokrenu svoj kriminalni voz.
 
Kreirali su vladavinu terora u Rusiji sa našim novcem u namjeri da što duže potraje rat. Poticali su separatni mir između Njemačke i Rusije, i tako zabijali klinove među saveznicima u Svjetskom ratu. Financirali su prolazak Trockog od New Yorka do Rusije kako bi mogao da im pomogne u razaranju ruske carevine. Raspirivali su i poticali rusku revoluciju i uložili u nju ogromnu količinu američkih dolara na račun Trockog u jednoj od njihovih banaka u Švedskoj".

...koji

Mekfejden je umro naprasno, vjeruje se od posljedica trovanja (metode koju su upravo jezuiti još u srednjem vijeku savršeno razradili i mnogo puta primjenili u obračunu sa "jeresi").
koji
U svojoj knjizi "'The Creature From Jekyll Island" G. Edward Griffin podrobno opisuje kako bankari mame i podmićuju političare širom svijeta "lagodnim novcem" i kontroliraju preko njih državnu
 i monetarnu politiku većine zemalja.
ZAŠTO JE ISTRAŽIVANJE OLUPINE OPASNO?
 U arsenal medijskih manipulacija spada i priča o prokletstvu egipatske mumije koju je putnik sa Titanika Vilijam T. Sted ispričao večer uoči brodoloma. Za tu mumiju se vezuje veliki broj nesretnih slučajeva. Priča o mumiji je lansirana odmah nakon potapanja Titanika. I Stead je ostao zauvijek na brodu s mumijom.
Ipak, pokrov kovčega spomenute mumije je i danas nekim čudom u Britanskom Muzeju mada nitko ne zna šta je zaista bilo sa mumijom i je li zaista potopljena sa Titanikom.
Svejedno, tisuće turista nagrne svake godine u Britanski Muzej da vidi kovčeg mumije koja je "potopila" nesrećni Titanik. Mnogi istraživači su pod utiskom priče o "ukletoj mumiji" čak odustajali od daljeg pretraživanja olupine plašeći se prokletstva. O tom strahu istraživača od olupine Titanika pisao je baš ugledni Washington Post 17. kolovoza 1980.
 
Piše:
Ivona Živković
http://ivonazivkovic.net/

kopirano sa :
http://www.fx-files.com/x-files/teorije-zavjere/305-potonue-qtitanikaq-pomorska-nesrea-ili-savren-zloin.html
« Zadnja izmjena: Ponedjeljak 19.12.11 ; 17:52 Dr. Ispaljot »

Ispaljotka.net

Titanik - Pomorska nesreca ili savrsen zlocin?
« : Ponedjeljak 19.12.11 ; 17:47 »

Offline miky_maus

  • Level 1
  • *
  • Aktivnost:0.5%
  • [-] Reputacija: 1 [+]
Odg: Titanik - Pomorska nesreca ili savrsen zlocin?
« Odgovori #1 : Srijeda 04.01.12 ; 11:15 »
U svemu ovome, najsmijesije (bar meni), jer tematika filma, toliko se ljudi utopilo i tolika nesreca a u fokusu je ljubav izmedu dvoje "mladih"...
Daleko o toga da film nije dobar, jedan mi od najboljih, ali brate tema nema veze sa onim sto je stvarno prava bit titanika...
1.
2.
3.
Tri nepisana pravila

Offline The Boss

  • Administrator
  • ********
  • Aktivnost:0%
  • [-] Reputacija: 7 [+]
Odg: Titanik - Pomorska nesreca ili savrsen zlocin?
« Odgovori #2 : Srijeda 04.01.12 ; 16:24 »
ma da film nije sniman kako je sniman, vjerovatno nebi ni bio toliko prodavan. Film ima puno nelogicnosti, poput broda kojem svijetla rade do zadnjeg trenutka, prepolovio se kad je gotovo bio pod 90 stupnjeva, a zna se da je najvece opterecenje do 45 itd...

Nigdje u moru nije bila masna mrlja, nije prikaza kotlovnica... nijedan "crnac" iz kotlovnice nije pobjegao, kad je receno da mota mislim u desno da izbjegne santu, ovaj mota u lijevo itd... promašeno malo... da ga opet pogledam sigurno bi pronasao jos hrpu gresaka...  :grin:

 


Stranica je generirana za 0.177 sekundi uz 31 upita.